Ljeto kakvo smo potajno priželjkivali je došlo kao poklon kojem još uvijek sudimo po pakovanju.

Nošeni smo idejom da kročimo na tlo svih kontinenata, pogledom osvojimo neke od najljepših gradova i zanoćimo pod  pozajmljenim nebom. Zbog toga često zapostavimo svu onu ljepotu koja je oivičena sa nekoliko sati vožnje od mjesta u kojem živimo.

Među potcijenjenim mjestima, koja bi nas možda brže dovukla da je negdje drugo je i predio oko rijeke Pive, same Plužine. Zajedno sa njim i sve te planine koje se nadvijaju nad jednim od najmlađih gradova na Balkanu.

Jezero koje se uselilo u grad  predstavlja jednu od najjezivijih ljepota kod nas. Na na svom dalekom dnu, čuva ostatke nekadašnjeg života lokalnog stanovništva i starih Plužina.

Pivsko jezero

Stabanska jezera

Ali tu nas je tu dovela priča o dva Stabanska jezera, Malom i Velikom do kojih se dolazi kroz istoimeno selo. Donekle se ide automobilom, a onda laganim hodom kroz nevjerovatne predjele.

Na nekih 15ak kilometara od grada kuće već počinju da se troše, i odmaknuti od gustine urbanih sredina uživanje je u potpunosti zagarantovano. Signal se putem polako gubi što je dobar znak da smo na mjestu na kojem se ostvaruje najbolja veza sa prirodom.

Tmoa gdje automobil prestaje da pokazuje svoje mogućnosti, počinje ogromna volja da se uputimo ka nekim manje poznatim mjestima.

Malo Stabansko jezero

Svako ko se imalo odmakne od zone na koju je navikao, zna da mu je za nekoliko sati hoda potrebna i određena oprema. Na taj način  sebi olakšavamo istraživanje.

Prije svega, nešto bez čega se ne bismo odmakli od automobila je ranac, koji je obavezan dio opreme čak iako se rekreativno zaputite u kratke šetnje. Iako djeluje kao prilično opšta stvar u čiju svrhu se može iskoristiti bilo koja vrsta torbe , to je daleko od istine. Uvijek je potreban kvalitetan namjenski ranac. Onaj koji nosimo na planinu mora imati određene karakteristike kako bi nam olakšao boravak u prirodi. .

Prije svega, sklad zapremine i udobnosti, kako sve ono što nosimo ne bi bilo previše naporno za naša ramena i leđa. To itekako može uticati na umor koji bismo na kraju dana osjećali.

McKinley ranac zapremnine 20l kojim smo se mi poslužili bio je više nego dovoljan da se spakujemo za cjelodnevno istraživanje koje je uključivalo rezervnu garderobu, nešto hrane i dovoljnu količinu vode. Sistem kopčanja je takav da se i gornji dio  može iskoristiti. U jedan od rančeva stala i kutija sa dronom čija je težina zanemarljiva, ali pakovanje kabasto. Sav sadržaj ranca osigurali smo kroz dvorstruko kopčanje, poklopcem obuhvatili sve ono što smo spakovali, a pregrade sa strane iskoristili za odlaganje flaša sa vodom kako bi nam tokom hodanja bila lako dostupna.

Ono što je pohvalno je materijal od kojih su rančevi izrađeni. Dio koji se naslanja na leđa je prilično ojačan tako da se ravno prislanja uz tijelo, ali tako da mu daje dovoljno prostora da diše.  Naravno, uvijek je važno sebi prilagoditi kaiševe i osigurati da se se opterećenje smanji na minimum. Ruke onda ostaju slobodne što je u ovim slučajevima veoma važno.

Početak staze  kojom smo smo krenuli je toliko očigledan, skoro kao obrnuti lijevak koji nam je polako otvarao put ka mjestima na koja smo se zaputili. S obzriom da nas je na početku puta susreo i ljetnji pljusak (nepromočiva navlaka kojom se štiti ranac idealno poslužila da zaštitimo stvari). Mjesta pokrivena lišćem su bila prilično klizava i dobro je da smo ponijeli štapove, koji su pravi pomoćnici za hodanje. Koliko smanjuju opterećenje na zglobove i olakšavaju kretanje vidi se samo nakon nekoliko minuta pokušaja da ih nosimo bez upiranja u tlo. Od nečega što nam je ranije donekle izgledalo kao višak stvari pretvorilo se u nešto što ne smijemo zaboravljati gdje god krenemo.

Dodatni oslonac, sa vrhom specijalno napravljenim za upotrebu i tokom planinarenja na mekšim, ali i tvrdim površinama. Poslužio nam je na različitim terenima. Štapovi imaju brz sistem rasklapanja i za manje od minut smo se oslobodili zaštitnih kapica i pretvorili kompaktne štapove u pravu pomoć na putu. Prilikom određivanja dužine koja je preporučljiva najlakše se poslužiti formulom gdje svoju visinu pomnožite sa 0,7. Na štapovima se lako nađe centimetraža koju smo dobili kao rezultat.

Teren u ovim predjelima je dosta promjenljiv, i onda je i uloga štapova bila višestruka. Počev od toga da nam smanjuje opterećenje zglobova tokom laganog hoda do toga da nam pomaže tokom uspona po klizavom ili kamenitom terenu. Čak nam je valjalo to što smo ih na nekim mjestma koristili da odredimo koliko je raskvašeno tlo kako bismo izbjegli upadanje u blato i sačuvali obuću suvom.

Predah, tišina koju demantuju jedino zvukovi prirode, cvrkut ptica, unzemire žabe i vjetar koji pojačava utisak.

Pravo mjesto na kojem vam nije potreban signal, ono na kojem telefon samo služi da zabilježite po koji momenat i nikako kao sredstvo komunikacije. U tim trenucima je prilično prevaziđena stvar poželjeti bilo šta više od toga.

Još nekih pola sata hoda dovoljna su da dođete do drugog jezera koje je prilično nalik prvom, ali s razlogom nosi ime Veliko Stabansko jezero. Činilo nam se da uširokom krugu oko nas nema nikoga. U tom trenutku smo ugledali planinare koji su se uputili ka Trnovačkom jezeru do kojeg ima još 10ak kilometara hoda, a sa penjanjem na neki od okolnih vrhova i preko 1000m visinske razlike.

Nekome polazna, a nekome krajnja tačka poslužila je da se okrijepimo. Tu smo zamijenili mokru odjeću, napravili nekoliko fotografija, napijemo se izvorske vode i izgubimo pojam o vremenu zagledani u svu goropadnu ljepotu oko nas.

Rekreativci kao mi, ostaju tu da se ulijene isto onako kako se profesionalni planinari odnose prema izazovu penjanja na neki vrh.

Ni cijela dva dana lutanja – vožnjom, hodom i pogledima nisu ni nazreli sve ono što smo poželjeli da vidimo, pa ćemo se vratiti. Drugi put ćemo ponijeti šator koji će nam obezbjediti smještaj tik uz jezero i buđenje sa pogledom na jednu takvu ljepotu usred ničega.

Tekst za Intersport CG napisala ekipa ,,Insta Montenegro˝.