Sadržaj

Trčanje

Iako se već neko vrijeme držim svog zlatnog pravila – jedan maraton godišnje – ove sam godine napravio izuzetak. Razlog je jednostavan: Ljubljana. Prema tom maratonu osjećam posebnu vrstu duga. Prije četiri godine sam ga već prijavio, ali ga spletom okolnosti nisam istrčao. No, to je priča za neku drugu priliku.

Ipak, iako trku nisam istrčao, ono što mi je iz tog perioda ostalo duboko urezano jeste životna forma u kojoj sam se nalazio nakon tih ljetnjih priprema. Tada sam trčao potpuno drugačije nego danas – uglavnom na mahove, uz duže pauze. Zato sam ove godine želio da testiram sebe i vidim kako izgleda spremati maraton sad, kad iza sebe imam daleko jaču bazu i kontinuitet.

I na početku je sve išlo glatko.

Iako sam se pribojavao dokle će me držati početni elan, prvu polovinu priprema odradio sam s ogromnim žarom. Osjećao sam napredak iz sedmice u sedmicu, kilometri su letjeli, a forma je rasla. A onda, tačno u momentu kad sam pomislio da sam siguran – u ključnim sedmicama priprema – pogodio me talas potpune demotivacije.

Kad se avgust prelije u septembar

Na ljetnje vrućine i odricanja od uobičajenih ljetnjih aktivnosti bio sam spreman. Znao sam što me čeka i svjesno sam to prihvatio kako bih trčanje podigao na viši nivo. Međutim, pravi problem je nastao kad se avgustovski talas tropskih vrućina neplanirano prelio i na početak septembra – tačno u momentu kada sam se mentalno već bio pripremio za malo lakše, svježije uslove.

Tih sam dana sam prolazio kroz ozbiljnu krizu. Mjerim parametre: puls normalan, u toku treninga, ali i tokom mirovanja; san i više nego dobar, ali psihički… potpuna blokada.
Ono što me u tim momentima držalo jeste čista logika: bilo bi mi nemoguće da samom sebi opravdam odustajanje u septembru, nakon što sam čitavo ljeto već žrtvovao i uložio u ove pripreme. Takođe, ogromna podrška bila je i moja ekipa Road Runners Montenegro. Tokom ljeta smo organizovali treninge u Baru, pa su ta duga nedjeljna trčanja padala neuporedivo lakše uz druženje s fantastičnim ljudima.

Što me je zapravo spasilo i vratilo u život?

Ovaj tekst pišem danas, kad osjećam da sam krizu i zvanično pobijedio. Ostalo mi je još samo par sedmica do trke, a ovo su ključne stvari koje su mi pomogle da prebrodim najteži period:

  • Autopilot i spuštanje kriterijuma: Neke od tih najtežih treninga odradio sam dosta slabije od planiranog tempa  Ali sam ih odradio, iako je svaki metar bio težak. Vodio sam se mantrom da to tako mora i upravo u tome tražio ljepotu. Naučio sam da je u ovoj fazi i loš trening bolji od neodrađenog, jer uči glavu da gura dalje.
  • Pametno preskakanje treninga: U jednom momentu sam osjetio da umor ipak nije bio samo psihički. Iako mi je ta odluka teško pala – dopustio sam sebi da preskočim jedan trening – što se pokazalo kao pun pogodak. Baš nakon tog dana pravog odmora, elan je počeo naglo da se vraća.
  • Prihvatanje da je sve to dio procesa: Pripreme nisu ravna linija. Kriza ne znači da je forma nestala, već da se tijelo i um bave usvojenim naporom. Loš trening, neodrađen trening i pad samopouzdanja u vraški snažni motivi.
  • Dug iz prošlosti: Onaj osjećaj neizmirenog računa sa Ljubljanskom stazom od prije četiri godine i dalje je bio tu, jači od trenutnog umora.

Ulazim u same završne sedmice jakih treninga. Tijelo je spremno, glava je ponovo u igri, a dug prema Ljubljani konačno ide na naplatu.

Vidimo se na startu!

Autor članka: Filip Matović trener trčanja Road Runners Montenegro